Večer. Jedan od najmodernijih restorana u centru grada. Bijeli stolnjaci, kristalne čaše, mekana svjetlost lampi. Gosti – muškarci u odijelima, žene s nakitom. Glazba, miris vina i govedine u umaku.
Vrata su se otvorila i žena u starom kaputu ušla je u sobu. Sivi šal, iznošene cipele, torba s izlizanim ručkama. Izgledala je kao da je na krivoj adresi.
Glavni konobar se ukočio, konobari su razmijenili poglede. Netko za susjednim stolovima se hihotao.
„Gospođo, možda tražite kafić preko puta ulice?“ upitao je konobar pristojno, ali hladno.
„Ne“, odgovorila je tiho. „Željela bih ovdje večerati.“
Sjela je za stol kraj prozora, otvorila jelovnik i dugo ga promatrala. Zatim je rekla:
„Zdjelu juhe dana, molim.“
Konobar je stisnuo usne i pogledao ostale goste – oni su ga već gledali s osmijehom. Naručili su čaše vina, šapćući:
— Pogledajte, evo ‚dame juhe!‘
— Vjerojatno je cijeli tjedan štedjela za ručak…
Stigla je juha. Jednostavna juha s povrćem. Žena je jela polako, mirno, kao da nije svjesna šaputanja ili zadirkivanja. Kad je završila, pozvala je konobara i zatražila račun.
— Naravno, gospođo, odgovorio je pomalo podrugljivo. „Samo tri eura.“
Žena je iz svoje stare torbice izvukla debeli svežanj novčanica, pružila mu stotinu i rekla:
— Nema kusura. Ovo je za sve koji večeras ovdje večeraju.
Konobar je bio zapanjen. Tišina je zavladala prostorijom.
— Oprostite… jeste li sigurni?
— Da, mirno je odgovorila. „Imam puno toga za zahvaliti ovom restoranu. Moj muž je ovdje radio. Bio je kuhar. On je taj koji je izmislio ovu juhu.“
Lica gostiju su se promijenila. Smijeh je nestao. Netko je tiho spustio pogled. Žena je nastavila: „Sanjali smo da ćemo doći ovdje zajedno, ali on je umro prije otvaranja. Danas je godišnjica. Samo sam htjela probati njegovu juhu.“
Ustala je, pažljivo presavila ubrus i krenula prema izlazu. Nitko nije rekao ni riječi. Čak je i glazba utihnula.
Kad su se vrata zatvorila za njom, glavni konobar tiho je rekao: „Ova juha je po njegovom originalnom receptu. Nikada nismo saznali tko ju je izmislio.“
A na stolu kraj prozora ležala je prazna šalica i račun s velikim natpisom:
„Ljubav i sjećanje dragocjeniji su od bilo kojeg jelovnika.“
