Dogodilo se to ujutro, kada je kolodvor već brujao kao košnica. Razglas je najavljivao letove, ljudi su žurili s koferima, a zrak je mirisao na kavu i kišu.
Na peronu je stajao čovjek – običan čovjek, u jakni i s ruksakom. Čekao je svoj vlak, kao i stotine drugih.
Pored njega stajao je stariji putnik – sijed, sa štapom, držeći kartu u ruci. Izgledao je umorno, ali se smiješio – razgovarao je s nekim telefonom:
— Da, da, skoro sam stigao… čekaj me na izlazu.
I odjednom – sve se dogodilo u sekundama.
Čovjek se spotaknuo.
Štap mu je skliznuo po pločicama, kofer mu je izletio iz ruke i sletio ravno na tračnice. 😱
Gomila je vrisnula. Netko se ukočio, netko je viknuo:
— Vlak!
U daljini se već čula tutnjava vlaka koji se približavao. Strojovođa je zatrubio, kočnice su zaškripale, ali bilo je jasno da neće uspjeti.
A onda je taj isti čovjek u jakni skočio.
Bez oklijevanja, bez straha. Jednostavno je skočio.
Potrčao je do starca koji je ležao ondje, nesposoban ustati, uhvatio ga za ramena i pokušao ga podići. Tračnice su bile skliske, buka zaglušujuća, a vjetar iz vlaka koji se približavao već mu je puhao u lice.
„Ustani! Brzo!“ viknuo je.
Starac je zastenjao, noga mu se zaglavila između pragova. Pomoćnik iznad pružio je ruku, vičući:
„Brže!“
Napokon je istrgnuo nogu i gurnuo starca gore. Gomila ga je povukla za ruke, oslobađajući ga.
I baš kad su starca podizali, strojovođa je već naglo kočio, a vlak je bio samo nekoliko metara udaljen.
Svi su mislili da neće uspjeti.
Ali čovjek se sagnuo i pao između tračnica gdje je prolazio kabelski kanal. Vlak je prošao točno iznad njega, urlajući i tutnjeći, vjetar mu je šibao po ušima, pijesak mu je letio u oči.
Sekundu… dvije… deset…
I odjednom – tišina.
Kad se vlak zaustavio, nitko na peronu nije disao.
Netko je viknuo:
„Živ je! Tu je!“
Čovjek se polako podigao, stojeći, prekriven prašinom i modricama, ali neozlijeđen. Gomila je provalila u pljesak. Ljudi su vikali, plakali, a netko je snimao.
Stariji putnik mu je prišao drhteći i zagrlio ga:
„Spasio si mi život… sine, ne znam ni kako se zoveš.“
„Nije važno“, nasmiješio se čovjek. „Glavno je da konačno dolaziš.“
Policija, liječnici, novinari – sve se pomiješalo. Ali on nije ostao, nije čekao kamere ni pohvale. Jednostavno je uzeo ruksak i otišao.
Svjedoci su kasnije izvijestili da je vozač izašao iz kabine u suzama:
„Da nije bilo njega, ne bih to preživio.“
A sada, na platformi gdje se sve dogodilo, visi mala ploča:
„Ovdje je jedan čovjek spasio drugog. Jer nije mogao drugačije.“
